Sjedi djeva pod uvelom ružom,
Na ruku je naslonila glavu,
Čarne oči oborila tužno
U blijedu djetelinu travu.
Sjedi djeva pod uvelom ružom,
A misli joj po svemiru lijeću,
I mlađana neprestano sniva
O proljeću i šarenom cvijeću.
"Kad ćeš doći, mileno proljeće,
Da oživiš drveće i cvijeće,
Da okitiš polja i livade,
Da moj dragi po njima se šeće.
Onda bih ga ja vidjela mlada
Ne u hefti već svakoga dana,
Tamo doli u zelenoj bašči,
Kako šeće oko šadrvana.
A ovako, ja ga vidjet neću
Pod pendžerom ni u mjesec dana,
Dođi, dođi, mileno proljeće,
Dođi, dragi, željo uzdisana!"
Safvet-beg Bašagić